Radost življenja


Možda je trenutno vrijeme ušuškavanja pod tople dekice sa šalicom vrućeg čaja u rukama, super toplim papučama na nogama, u pidžami, s mačkom na nogama i najdražom serijom pred sobom. Ali...tek kada se pokrenete, naučit ćete voljeti život.
Kao većina nas, ja imam dvije polovice sebe. Onu tihu, samozatajnu i šutljivu, kojoj je naljepši dan onaj kad se zavuče pod deku i gleda filmove. Kako to, pitam se, da mi je ipak jedno od najdražih i najživopisnijih sjećanja bosonogo trčanje baš jednim poljem kukuruza usred ljetnog pljuska u drugom srednje, ili prva vožnja biciklom kroz šumu? To je ona aktivna polovica koja ovoj šutljivoj voli narediti da papuče zamijeni tenisicama.



Inače, obje polovice mene peku kolače i uživaju u istima, mirisom, okusom i djelom. Pravilo je jednostavno: ako želite uživati, morate se kretati. Bila sam još poprilično mlada kad sam prošla kroz jednu krizu (zapravo, tko nije?). Tada je, između ostalog, trpilo i moje tijelo. Ne sjećam se točno trena kad sam odlučila promijeniti stvari, više se sjećam osjećaja kojeg je odluka u meni izazvala. Strah, frustraciju, tugu, ljutnju. No, vrijeme je sve popravilo. Vrijeme, hvala ti na djelovanju u moju korist. Svi koji me danas znaju, kao i oni koji me upoznaju prvi put, često se iznenade i pitaju pečem li i jedem li stvarno sve te kolače :) A ja uvijek odgovaram isto (osim onog da ne mogu pojesti mnogo odjednom): letim. Ne doslovno. Kad bih se mogla klonirati i biti na više mjesta istovremeno, to bih učinila jer ponekad moj životni ritam od mene to zahtjeva. Kretnja i akcija kao bilo kakva ne može biti loša. Ne mislim nužno na vježbanje u teretani, već na one radosti aktivnog življenja, na onu bubicu koja vas tjera da pišete vlastiti scenarij u kojemu iskorištavate trenutke do maksimuma. Kroz godine sam zaključila da sam ja više tip "ustani i prošeći uz rijeku, kroz šumu ili sjedni na bicikl pa provozaj makar samo do centra". Imam sreću što živim u prekrasnom gradu na 4 rijeke s obilje staza, parkova, lijepe prirode.



                                       




Mislim pritom i na one leptiriće koje osjetite kad vas uhvati tzv. travel bug, ili kad dišete punim plućima šetajući navečer dok vas zima štipa za obraze, ili na adrenalin koji vas uhvati kad se izgubite usred nepoznate metropole i na onaj koji vas drži dok pješice obilazite mjesta koja ste željeli posjetiti u tom gradu, a poslije zaspete najslađe ikad.








Bez pokreta nema niti lijenosti. Kako uživati u lijenom danu, ako se ne nauživate umarajući se uz neku aktivnost? Za mene je to sve i svašta, od vožnje bicikla, češće šetnje (ovisno o godišnjem dobu, prednost dajem uvijek boravku u prirodi), do roadtripa autom na more, ili pješačenja po novom gradu usred neke druge zemlje. Sabrala sam u ovom postu neke meni jako drage trenutke, koje nikada ne bih mogla zabilježiti da me ona bubica s početka priče nije "tjerala". Kad sam izašla iz svoje zone komfora, upoznala sam sebe i naučila voljeti život. Ponekad me vrijeme umori. U tim situacijama sjednem na bicikl, ili  trenutno navučem kapu pa šećem, s noge na nogu, dok me zapljuskuju svjetla lampica i miris kuhanog vina. A meni i dalje najdraže sjećanje ostaje ono na trčanje. Trčanje poljem kukuruza i sparno, pljuskovito ljetno popodne u drugom srednje.





Za mene hrana treba ići ruku pod ruku s aktivnim životom.

1 komentari: